Taktička analiza BiH 1:0 Crna Gora: Nedostaci iz prethodnih utakmica došli na naplatu

Entuzijazam, borbenost i disciplina doveli su nas prilično daleko ali za sljedeći korak potrebno je više stvaralaštva i inicijative.

Sistem igre i selekcija

Opcija A: zadržati istu formaciju i koncepciju iz utakmice sa Rumunijom uz isključivo neophodne promjene u sastavu; Opcija B: promijeniti sistem i selekciju u skladu sa svojim osjećajem i kvalitetima protivnika.

Na mjestu selektora Radulovića makar 90% trenera bi postupilo potpuno isto: ne bi mijenjalo ništa dok se ne pokvari.

Šta se krilo iza odabira opcije A: sigurnost – ko će zamjeriti što se nastavilo istim, do sad pobjedničkim putem; iza opcije B: rizik – velike pohvale u slučaju uspjeha ali i još veće kritike u slučaju neuspjeha. Opcijom B se više gubi, ali i mnogo više dobija.

Napad

Postavlja se pitanje zašto bi selektor uopšte išta mijenjao? Da li je bilo znakova po kojima se moglo poznati da slijedi neuspjeh (iako bi se možda izgubilo bez obzira kakve promjene bile napravljene)?

Osnovni znak je bila naša nemaštovitost i odsustvo spremnosti na igru u našim prethodnim utakmicama. Koliko god bila defanzivno jaka ekipa se mora baviti onime zbog čega 99% ljudi uopšte počinje da igra fudbal: napadom. Naravno da je to selektoru jasno, ali o ovom dijelu igre se mora misliti unaprijed, prvenstveno prilikom sastavljanja spiska.

Nije da sa nije razmišljalo kako ćemo postići gol, naprotiv. Do najbolje šanse u prvom poluvremenu (šut Osmajića) došli smo svjesno i planski. Slobodni udarci sa sredine terena korišćeni su za iznenađivanje protivnika brzim dugim dodavanjem u prostor iza odbrane, upravo kako je šansa i stvorena. Slobodni udarac Jovetića u 69’ takođe je bio zanimljiv.

Ali mi pričamo o izgradnji napada: čak i kad su počinjali nekolicinom povezanih dodavanja u odbrambenoj liniji naši napadi djelovali su neiskreno: i najmanji pritisak protivnika korišćen je kao opravdanje da se lopta izbije.

Naravno da će neki igrač povremeno odigrati bolje, nekad gore, ali stil i pristup naših igrača je najviše kod trojice-četvorice zreo za osmišljavanje akcije u napadu (sad treba kritikovati npr. Savićevića zbog izgubljene lopte kod poništenog gola, a zanemariti što je stalno u pokretu i ima ideju u igri, iako ne sporim da je kod „gola“ pogriješio). Ostali momci su uglavnom spremni da odigraju ako lopta eventualno dođe do njih, pa i tad uz minimum rizika.

Izmjene

Sa druge strane naša reprezentacija je odigrala taktički prilično bogato i bilo je materijala za analizu. Plan A, B, C čak i D bili su pripremljeni i igrači su zamjenjivani u pravilnim razmacima. Izuzimajući početnu odluku o sistemu igre i sastavu ovo je taktički bila vjerovatno naša najbolje pripremljena utakmica u posljednje vrijeme.

Bosna i Hercegovina

Naši suparnici su se ipak ponašali kao jača ekipa koja ima veće šanse da pobijedi (što nije ništa neočekivano). Zaposijedali su teren, mijenjali raspored i slobodnije se kretali sa početnih pozicija. U osnovi tri vezna igrača (Pjanić, Bešić i Hadžiahmetović) su se kretala na širokom prostoru dok su ostali koji ih okružuju držali čvršći raspored. Ovakva koncepcija je prilično jednostavna.

Individualno, i pored igre Džeka, Šehića na golu ili drugih igrača istaknutih od strane bosansko-hercegovačkih kolega na mene je najbolji utisak ostavio Kolašinac. Razmišljao je ofanzivno, utrčavao u svakoj prilici, a tehnički djelovao vrlo dobro i smireno sa loptom, bez forsiranja ikakvih komplikovanih dodavanja (poređenje sa našim bekovima se nameće samo od sebe).

Individualno

Zaboravio sam da pomenem vrlo bitnu stvar, koja vjerujem mnogima nije promakla: mi napadamo sa igračem manje.

Aleksandar Šćekić mi liči na druga iz zadnje klupe koji se krije kad treba da se odgovara (u tom slučaju je Jovetić onaj što se uglavnom prehladi na dan pismenog). Ja ne znam koliko je puta Šćekić uspio da prevari učiteljicu, ali što se mene tiče dirigovanje rukama iz sredine terena je više nego očigledan znak odsustva spremnosti da se primi lopta, a ne nekog višeg stanja fudbalske svijesti (sad kad razmislim, više mi čak liči na one što se javljaju i dižu ruku na sami kraj pitanja, kad već nekoga drugog prozivaju, uz izraz lica „a đe ne pita mene, ovo sam zna’“, iako pojma nisu imali).

Da se ne lažemo, sve smo ove tehnike mi u jednom momentu probali, ali smo što je najbitnije od njih vremenom odustali. Uz svo dužno poštovanje prema Aleksandrovom žaru, borbenosti, taktičkoj ulozi u timu i uspješnoj karijeri, mislim da bi trebao i on.

Zaključak              

Glavna poruka igračima: nemoj sat i po vremena (i više) svog života provoditi u strahu i preživljavanju. Mada nije lako, ni najmanje: treba puno kvaliteta, tehnike, vježbanja i pripremljenosti da bi se bilo sigurnim u sebe i željnim igre u napadu. Strah je osjetio vjerovatno svako ko je ikad igrao fudbal i u manje bitnim utakmicama. Ali ako ‘oćeš dobro da igraš, zapamti: pravi protivnik kojeg treba da savladaš nije onaj naspram tebe, nego onaj u tebi (stara zen-kung-fu poslovica).

Selektoru Raduloviću želimo da, kao i do sada, bilo pogriješio bilo uspio, bude u onih 10%.

Analizirao: Lazar Šoć