Irfan Peljto, bh. internacionalac, iza sebe ima sjajnu sezonu. Sasvim sigurno da je ovo bila njegova najbolja sezona otkako se bavi suđenjem s obzirom na to da je sudio u bukvalno svim takmičenjima pod okriljem UEFA i matičnog saveza, a kruna sezone je večerašnji nastup u polufinalu Lige nacija, gdje će naš sudija imati ulogu četvrtog sudije u duelu Španije i Italije.
Nakon što se zavjesa spustila na domaća takmičenja i praktično je i kraj sezone iskoristili smo priliku za razgovor sa Peljtom sa kojim smo razgovarali o mnogim stvarima koje se često ne vide na ekranu ili sa tribina.
Prije svega, čestitke na jednoj izuzetnoj sezoni koja je za vas počela u utakmicama kvalifikacija u Evropi, a završila duelom Slobode i Željezničara u posljednjem kolu Prmeijer lige BiH. Generalno, kako Vi vidite svoju sezonu i koliko ste sa sezonom zadovoljni?
– Meni se već treća uzastopno sezona ne završava, s obzirom na to imam obaveza prema vani, što zbog seminara, utakmica koje kreću ranije, Lige nacija, kvalifikacija i konstantno sam u radu. Kod mene nema stajanja, treniram stalno i nalazim se u optimalnoj formi za našu ligu. Možemo reći da imam mogućnost da iznesem te neke utakmice koje su bile ove sezone veoma teške. Na kraju smo stavili neki šlag na ovu sezonu sa utakmicom između Slobode i Željezničara. Ta utakmica je, prema mom mišljenju, bila možda i psihički najteža, jer se radilo o meču za direktan opstanak u ligi i plasmanu u Evropi. Ima tu još jedna otežavajuća stvar, a to je da sam sudio jednom klubu koji dolazi iz mog grada i odmah se tu pojavljuju negativne konotacije, koje prate sudije. Možemo reći da se neki rad koji je završen kroz ove sezone doveo do toga da je utakmica prošla u najboljem mogućem redu.
Kada pričamo o suđenju u BiH, dosta je nekih intriga, zavjera, razgovora oko toga ko će za koga, ko će protiv koga, a vi ste uspjeli svojim načinom suđenja kako prema klubovima, tako i prema ljudima na terenu i oko terena, nekako da se pomaknete od toga. Uvijek kada vas delegiraju, rade to zbog toga što smatraju da neće biti nekih ‘‘repova‘‘ poslije utakmica.
– Ja ću govoriti u svoje ime. Ja ne radim ništa spektakularno, ja samo izađem na teren i sudim, i to je moja obaveza. Nije to ništa strašno. Greške su sastavni dio svega, bio je taj neki pritisak, i ova sezona je bila jedna od najtežih. Međutim, ja smatram da su i te greške, sve dok nisu napravljene namjerno, da su normalne. Sada imamo priliku da gledamo utakmice vani, gdje ljudi imaju preko 30 kamera u Ligi prvaka, Evropskoj ligi, pa se opet desi neka stvar o kojoj bruji cijela Evropa, posebno da ne pričamo o ovom našem području. Imaju ljudi koji su stručni i gledaju naš rad u savezu i ja nemam razloga da ne vjerujem tim ljudima.
Obično ljudi koji posmatraju Premijer ligu BiH vide vas na kamerama i vaše ponašanje. Mi koji smo bili dio vašeg sudijskog odrastanja, znamo da dosta razgovarate sa igračima, dosta ih upozoravate tokom prekida, razgovora… Da li je to neki vaš način da smirite tenziju i da im ukažete na moguće posljedice?
– Proaktivnost je pola odrađenog posla. To je nešto što sam ponio iz Evrope, a sve što naučim u Evropi, pokušavam da prenesem na našu ligu. Hiljadu puta sam rekao kako ja našu ligu volim i poštujem, to je nešto odakle sam ja krenuo. Igrači poštuju sve to, ali im ne treba neke stvari ponavljati sedam-osam puta. Jednom ili dva puta je dovoljno i jasna je poruka data kako igračima, tako i gledaocima, kao i onima putem malih ekrana. Nije važno koja ekipa naredna napravi taj potez, jer se zna koja će sankcija biti. Što se tiče same priče na terenu, neko to voli, ali neko to i ne voli, i sve je to individualno. Imamo različite tipove igrača, tako imamo i različite tipove sudija. Ja smatram da je to dio mog menadžmenta na utakmici i koji mi pomaže. Igrači su to prihvatili i nisu to neki savjeti tokom utakmice, jer često ja znam da se izvinim igračima za pogrešne odluke koje su donesene, bile one velike ili male. Imamo sada mogućnost preko tehnologije da vidimo, možda na poluvremenu, da neko sudiji javi da je pogriješio ili ne. To ne smatram velikim skandalom ako ja priđem i izvinim se igraču, jer i tokom utakmice oni nama isto rade. Sto puta sam rekao, da bi dobili poštovanje, morate ga dati. Kada ga jednom zaradite, teško se to izgubi.
Sami ste rekli da neki igrači prihvate vaše savjete, a neki ne prihvate. Koji su to igrači koji najviše gunđaju na terenu?
– Pretežno su to najbolji igrači na terenu, koji traže i koji su svjesni sebe i da vrijede. To su neki igrači koji dođu iz vana i koji su napravili neke karijere, pa onda smatraju da su veći od svih nas i onda pokušavaju nekom pričom da naprave neki pritisak. Gdje upali, upali i uvijek vam je to kod igrača. Kada imate navijače, nekome to prija, neko ne vodi računa na tribinu, a neko padne pod pritisak i izgubi se tokom cijele utakmice, pa tako i sudije. Ipak, ja smatram da tim igračima treba prići na malo drugačiji način, dati im poštovanje i zasluge za ono što su uradili. Svakako bitna je tu i priprema utakmice, jer svaka ekipa ima veliku zvijezdu i, bez obzira ko sam i šta sam, ne mogu ja praviti svoj autoritet na velikim zvijezdama. Ja ga mogu samo pridobiti kako bi mogao držati pod kontrolom ostatak ekipe, jer je lakše pridobiti jednog igrača nego njih deset.
Dosta puta ste bili i četvrti sudija u našoj ligi, pogotovo u jesenjem dijelu sezone. Generalno, kakav je odnos između dvije klupe, kada je utakmica puna tenzija?
– Uzet ću za primjer utakmicu sa početka drugog dijela polusezone u Premijer ligi BiH. Famozna utakmica je bila u Konjicu, otvaranje stadiona, i imali smo na jednoj strani Husrefa Musemića, a na drugoj Edisa Mulalića. Svi znaju da ja njih kao sudija mogu odstraniti sa klupe čak i u 15. minuti utakmice zbog njihovog temperamenta, ali ono što ljudi ne čuju na televiziji, ali i na tribinama, to je da su oni veoma korektni. Nema tu nikakve psovke sudijama i oni jednostavno govore svojim igračima neke stvari, ali i protestuju na jedan trenerski način. Međutim, to na televiziji izgleda potpuno drugačije i vidi se da je Husref na terenu, da je Edis na terenu, i sada vi trebate da otjerate nekog trenera sa klupe, a ustvari oni tome daju čar. Ne mogu ja graditi autoritet na Husrefu, na Edisu, jer su oni ipak ikone kako svojih bivših, tako i sadašnjih klubova. Treba dobro izvagati i probati im prići na jedan normalan način. Oni su to stvarno prihvatili, ali imate i veoma mirnih trenera koji iznesu utakmice na veoma miran način. Treba spomenuti trenera Vinka Marinovića, kojeg ja znam od ranije kako kroz Zrinjski, tako i kroz Borac, i stvarno se radi o jednom velikom gospodinu. Bilo bi šteta da ga ne spomenem u ovom kontekstu.
Sudili ste sva takmičenja koja postoje, od Lige nacija, Evropske lige, Konferencijske lige, pa do Lige prvaka. Koja je utakmica gdje Vas je najviše dojmila atmosfera?
– Najbolja atmosfera koju smo doživjeli, mislim tu na sebe i svoj tim sudija, bila je na utakmici između Feyenoorda i Lazija, iako Senad Ibrišimbegović nije bio tu zbog povrede i njega je mijenjao kolega Lazić. Mogu reći da je to najakustičniji stadion na kojem smo bili i tamo je bila najvatrenija atmosfera. Utakmica je imala veliki značaj za obje ekipe, jer je to grupa u kojoj su sve ekipe imale po šest bodova. Na kraju je odlučivala gol razlika i ta atmosfera koju su pravili navijači Feyenoorda je bila fenomenalna. Prije utakmice oni imaju običaj da muziku pušta DJ, gdje mi na zagrijavanju nismo mogli čuti jedan drugog. Tokom utakmice je bilo još gore i, kao mlad sudija u Evropi, i kada želite da prođe sve kako treba u jednoj takvoj utakmici, dođete u situaciju da vam domaći navijači naprave bakljadu kada se baca novčić, gdje jedna utakmica počne da kasni sedam minuta, i vi se počnete pitati da li je sve regularno. Jednostavno, tada gledate svaki detalj i ta utakmica je bila fenomenalna. Također, vrijedi izdvojiti i ovu posljednju utakmicu četvrtfinala Konferencijske lige između Lecha i Fiorentine. Tu su poznati navijači Lecha i pretežno nikada nisam svjestan tribina kada sudim, jer sam skocentrisan na teren. Kada su mi pokazali snimke da je cijeli teren okrenuo leđa i da je skakao, i da sam poslije utakmice shvatio zbog čega se tresao, onda shvatite gdje ste i šta ste. Tokom utakmice sam fokusiran na ono što se dešava na terenu, a ne okolo njega.
Pričao sam često sa fudbalerima iz klubova koji su nastupali u Evropi, pa smo spominjali da su se poslije jedne utakmice kvalifikacija za Ligu prvaka vratili u BiH iz neke svlačionice koja je 250 kvadrata, gdje je bilo 30 vrsta voća, od čega čak 17 vrsta nisu mogli prepoznati, pa su došli na jedan teren u BiH, gdje su stvari ostavljali na ekser na zidu. Generalno, ti uslovi koje ste vidjeli vani u poređenju sa nama, da li je istina da smo baš toliko loši infrastrukturalno od te Evrope?
– Nažalost, moramo biti iskreni i reći da smo mi u tom segmentu stvarno daleko. Mi sada imamo ove hibridne terene, odnosno počeli smo ih graditi, i možemo reći da je sada kvalitet fudbala drugačiji, vidimo i puno golova, i lakše je suditi zbog toga što igrači više žele da igraju. Međutim, sama infrastruktura, same svlačionice, mi dosta u tome zaostajemo. Sudije, gdje god da dođu, uvijek su negativne ličnosti, ali u Evropi smo tretirani kao jedan poseban stalež. Mi imamo frižidere unutra, svog ličnog masera, tu je i osiguranje, skidamo se pored svlačionice i drugih ekipa, gdje nema nikakvog pritiska, a tu su i igrači. Sve što treba tu je, a što se tiče svlačionica, to su prostrane svlačionice i sudije imaju tu ogromne benefite. Mi ne moramo biti jedan do drugog i svako ima svoj neki prostor. Ali imate i kod nas terena, gdje se daje značaja na tim sitnicama. Međutim, moram reći da niti jedan teren u m:tel Premijer ligi BiH nema da ne ispunjava minimum nekih osnovnih stvari, a na nekima čak imamo i više od toga.
Suđenje u porodici Peljto je nekako tradicija, a znam i da je Vaš otac bio dobar sudija, pa da li slušate i danas neke njegove savjete?
– Neko kaže da je to porodična tradicija, a ja nekada volim u šali reći da je to porodična tragedija nastavljena. Imamo tu i mog sina i ja se nadam da on neće biti sudija. Na početku je bilo to teško zbog toga što, kada imate uspješnog oca i kada ste u njegovoj sjeni, onda morate raditi stvari koje su tri puta veće da biste napravili svoje ime. Kroz karijeru i teške utakmice ne samo u Premijer ligi, već i u ostalim ligama, nikada nisam bježao od tih mečeva, jer je to nekakav poseban adrenalin. Bez tih teških utakmica, nema ni velikog sudije. Svog oca uvijek slušam i on je meni bio potpora. Uvijek je bio tu možda i najveća kritika, možda i najgora koju sam imao od svih kontrolora i ljudi koji su bili tu. Mi ovdje najbolje funkcionišemo u vojnom režimu, odnosno kada je stroga linija, a kada osjetimo da je malo labavo, odmah se opustimo. I njega ljudi jesu i nisu voljeli kroz njegovu karijeru, a onda nismo svi ni ljudi. Neko će se svetiti preko djeteta neko neće, ali proveo sam jedan određeni dio u nižim ligama, gdje sam prošao kroz sito i rešeto, i zbog toga mi nije žao. I dan-danas, šta mogu da ga poslušam, poslušam ga, iako je on u nekim poznim godinama. Došla su i neka nova pravila, ali što tiče nekih životnih stvari, otac i majka su uvijek broj jedan.
Spomenuli ste da je vaš sudijski partner u utakmicama Senad Ibrišimbegović, a interesantno je da je i njegov otac Mirsad bio sudija. Koliko je to vama dvojici pomoglo da još bolje funkcionišete?
– U globalu, u mojoj karijeri, a to nikada nisam imao priliku da kažem, Senad je odigrao veliku ulogu. Zašto? On je prije mene počeo da sudi i došao je do velikog ranga, pa je čak bio i na A listi, a kako sam ja postao internacionalac, tadašnji Komitet za sudije i suđenje NFS BiH je meni dodijelio Senada kao asistenta broj 1, a drugi je bio Davor Beljo. Senad je svojim iskustvom i nekim drugim ljudskim karakteristima bio sve ono što ja nisam. U tim nekim počecima evropskim smo mi doživjeli i dosta nepravde i nekih ocjena koje nisu trebale biti toliko niske kolike su bile. Međutim, ja sam to tragično shvatao, ali je Senad bio tu glas razuma, koji je mene smirivao. Nekako smo rasli, radili i ciljali smo mjesec, a završili smo u zvijezdama. Sudbina se poigrala sa nama. Ja danas znam otići kod njega i u Travnik, porodično, i sretnemo se tamo. Dosta se razumijemo i dosta smo povezani tim nekim privatnim, ali i službenim poslom.
Vaša posljednja evropska utakmica u kojoj ste sudjelovali je polufinale Evropske lige. Sa jedne strane Jose Mourinho, sa druge Xabi Alonso, i vi ste bili tu negdje između njih. Možete li nam približiti Vaše neke impresije o Mourinhu, za kojeg znamo svi na koji način funkcioniše?
– Bila je priprema te utakmice zbog toga što je bilo polufinale, a nisam išao sa svojim timom, pa sam želio da ostavim dobar dojam kako samom Slavku Vinčiću, koji je bio lider te ekipe i njemu je to bila veoma važna utakmica, kao i meni, jer opet sam došao na jednu veliku scenu, pa vas gledaju svi. Polufinale bilo kojeg takmičenja gleda i kompletna UEFA, ali i svijet, a na jednoj strani je Mourinho, a na drugoj Alonso, kojeg je Portugalac trenirao u Realu. Poznaju se obojica i Xabi zna na šta je Mourinho spreman i, gledajući same utakmice, znali smo šta možemo očekivati od Mourinha. Ja sam mogao da zauzmem neki tvrdi gard i stav, odnosno da svu pažnju prebacim na sebe kao četvrtog sudiju, što niko ne želi, odnosno niko ne želi da bude u prvom planu. Odlučio sam da budem drugačiji od ostalih četvrtih arbitara koji su bili Mourinhu i odlučio sam se na taktiku koja mi se isplatila. Ali je famozno kako italijanski fudbal može da pruži sve čari kako pozitivne, tako i negativne, od zadržavanja igre, pa do odugovlačenja sa recimo izmjenama. Biti na jednoj strani čovjeku kojeg ste gledali na televiziji i za kojeg znate šta je, a na drugoj strani je Alonso, koji je osvojio sve što se moglo osvojiti, probao sam sve to staviti pod kontrolu, a čak sam pustio malo i da se koškaju kako se ne bi skrenula pažnja na glavnog sudiju, jer je sigurno u interesu bilo Romi da svaki sekund odugovlači, zbog aktivnog rezultata iz prve utakmice. Na kraju smo uspjeli završiti utakmicu, pa su samo dva čovjeka na klupi dobili žute kartone i to pred sami kraj utakmice. Na kraju je stvarno kontrolor iz Engleske pohvalio taktiku koju smo napravili tokom utakmice i mogu reći da smo dobili visoke ocjene.
Često se spominje taj neki pritisak, pritisak sa tribina, pritisak ovaj ili onaj, a to volim pitati i igrače koji su igrali u inostranstvu pred pedeset, sedamdeset ili čak sto hiljada ljudi, ozbiljne utakmice, Lige prvaka, i kada se vratimo u ovu našu bh. zbilju, gdje imamo u prosjeku od tri do pet hiljada navijača, izuzimajući derbije. Da li vi osjetite neki pritisak i kako ga uopšte akumulirate?
– Vrlo ću ja to slikovito da objasnim i vratit ću se u period korone. Najgore je bilo suditi u periodu korone zbog toga što je bilo manje gledalaca na nekom stadionu, više se čulo ono što se nije trebalo čuti. Što je više publike, vi pola stvari ne možete da čujete. Naravno, ima do toga i koliko je gledalaca na utakmici, ima od toga kakav je stadion, i šta možete čuti, a šta ne. Maloprije smo spomenuli navijače Lecha, ja nisam tada bio svjestan koliko je navijača bilo na tribinama, bio sam samo skocentrisan na teren. Sve dok sam skocentrisan na teren, to je u redu. Ima uvijek pritiska, bio je i taj derbi, na kojem sa devet puta bio glavni sudija. Ja više od 75-80 posto stvari ne čujem zbog toga što se svi deru, vrište i navijaju, i ponekad ne možete ni čuti ko vam šta govori. U koroni nije bilo navijača, ali je bio situacija da se sve čuje na terenu. S druge strane, na velikim utakmicama i, kada ima puno navijača, dovoljno je da samo uzdahnu, vi to možete čuti. Jednostavno, sve je to do individue kako od igrača, tako i do sudije, odnosno da li će podleći pritisku ili ne. Imamo mi primjera i na našim stadionima. Kada igrate dobro, napravite pogrešan pas, iako vodite 5:0, oni će vam i dalje govoriti ružne stvari, to je jednostavno tako.
U posljednjih nekoliko godina se ljudi ovdje bave time ko će suditi, pa tako ne čekamo subotu/nedjelju da gledamo fudbal, već čekamo srijedu ili četvrtak i to neko izvlačenje sudija. Kada se sazna da ste vi sudija u derbiju utakmice između Sarajeva i Željezničara, da li Vam se javljaju ljudi, da li imate neke pozive i kako reagujete na te stvari?
– Bilo je baš dosta derbija. Meni je prvo zadovoljstvo što sam imao priliku da budem na tim utakmicama, jer to nije mala stvar. Meni je prednost što i sa jednim i sa drugim klubom imam korektne odnose. Treniram kako na Koševu, tako i na Grbavici i nemam nikakvih problema. Jednostavno, ljudi su prihvatili ono što jesam i kroz karijeru su me uvijek ‘‘farbali‘‘. Nekad sam bio bordo, nekada plav, neko će reći da sam više plav, ali sva to pada u vodu kada krene utakmice. U Evropi, kada idem da sudim utakmicu Lige prvaka, uvijek imam kontakt sa klubom i dođem dan ranije, pa na dan utakmice budem sa ljudima i poslije susreta. Ljudi domaćini su dužni da vas dočekaju, da obezbijede smještaj, hranu, pa vas vode i do aerodroma. Kod nas ljudi prave bauk ako dođete dan ranije. Dođe čovjek iz Prijedora i dođe ranije ovdje sjede, možda ima i ručak, pa šta je tu sporno ako nema ljudi koji su iz klubova, i to je sasvim normalno da se ponašate domaćinski, i ja tu ne vidim ništa sporno. Poziva od prijatelja ima milijardu. Sarajevo je mali grad, a ja kada krenem na posao, srećem ljude i interesantno svi mi traže da sviram penal. Niko ne pominje pobjedu, nego pitaju hoće li biti penal. Što se tiče samih klubova, Iimam kontakt sa ljudima, ali u 80 posto slučajeva da me niko nikada nije zvao. Na stadionu se pozdravimo i oni znaju da će to biti sve pošteno, jer je to moja namjera. Nekada je ovako, nekada je onako. Nekada i mi pogriješimo, ali se nekada i ne poklope kockice. Što je sreća, klubovi znaju da nema zle namjere, i to je ono ključno, pa onda možete nastaviti sa suđenjem utakmice. Kada se ispostavi da ste nešto pogriješili, onda vam oproste, jer znaju kakav imate autoritet i da nije bilo nikakve namjere.
Kako se nosite sa svojim greškama?
– Na početku je bilo veoma teško, jer sam znao proživljavati po sedam dana ono što mi se desilo. Međutim, sada gledam na to kao na benefite, jer se iz svake greške može naučiti, ali nije poenta sada da ja sjedim kući i kažem sebi da sam propustio svirati penal, ili pokazati crveni karton, sada analiziram kompletnu situaciju, odnosno kako je moglo doći da ja izbjegnem to, da se krećem na drugačiji način, da odem na drugu stranu, koji je ugao gledanja, itd. Najlakše je reći penal sam fulio, ali šta ja učim iz toga, ništa. Sada mi nije drago kada napravim grešku, posebno u našoj ligi kada se sve zakuha, jer to dobija drugu konotaciju. Ja mogu reći i potvrditi da, u 11 godina Premijer lige BiH, slabo ko se javljao na telefon i vršio neki pritisak. Ima tu nekih simpatičnih stvari na stadionu, koje ja možda ne shvatim ozbiljno, a možda su i bile ozbiljne.
Kako se nosite sa greškama kolega?
– Slično kao kada i ja napravim grešku. Bilo je nekih utakmica u ovoj sezoni, da sada ne spominjem o kojim kolegama se radi, gdje su se desile neke stvari. Ušao sam da ih pozdravim i gledam one navijače kako su radosni bez obzira da li je njihov tim dobio ili ne. Gledam svi su radosni i idu kući, i više niko ne priča o sudijama. Međutim, vratim onaj osjećaj u svlačionici, onaj grč, kako je to teško i valja izaći sa tog stadiona pognute glave i otići na neki drugi. Valja čitati šta sve novinari pišu i to nije nimalo jednostavno, iako sam ja sebe sveo na minimum da takve stvari ne čitam, ali ne možete na to ostati imuni. Suosjećam se sa svim greškama, posebno sudijskim. Ako se ustanovi da neka greška nije sudijska, onda mi nije žao i neka svako snosi posljedice.
